Ja sam Paula Štefić Mustač, magistra psihologije.
Diplomirala sam psihologiju na Fakultetu hrvatskih studija u Zagrebu, znanstveni i nastavnički smjer. Studentsku praksu odradila sam u Centru za djecu Zagreb te u privatnoj psihološkoj praksi fokusiranoj na psihološko savjetovanje i procjene djece i odraslih. Paralelno sa studiranjem, skupljala sam iskustva i stvarne životne priče djece i roditelja kroz volontiranja u:
Kroz pet godina stjecala sam iskustvo rada s djecom u međimurskim i varaždinskim osnovnim i srednjim školama kao stručni suradnik i profesor, u privatnoj praksi te u domu zdravlja. Završila sam prvi stupanj kognitivno-bihevioralne terapije, kraći modul iz Terapije igrom te se kontinuirano educiram vezano uz rad s djecom i obitelji. Doprinos zajednici nastojim dati kroz razne suradnje s udrugama mladih, udrugom za podršku darovitim i neurodivergentnim pojedincima, udrugama koje rade s trudnicama i djecom.
Iskustvo, edukacije i prijateljstva odvele su me na putovanje kroz odnos u Put Povezivanja gdje kao tim stvaramo vlastite psihološke priče kroz posvećeni i prisutan rad s djecom, roditeljima i odraslima. Ovdje u Putu Povezivanja posvećena sam individualnom i grupnom radu s djecom, roditeljima i odraslima te psihološkim testiranjima djece (predškolska i školska dob). Dječji svijet vidim kao klupko čije važne dijelove čine i grade roditelji, obitelj, prijatelji i različiti sustavi u kojima djeca rastu i odrastaju te mi je važno i njih osnažiti. Kroz cikluse radionica za odgojitelje, predavanja i radionice za vrtiće, škole i širu javnost – cilj mi je graditi psihološku otpornost, razvijati emocionalne kompetencije i prije svega, osvještavati kakvu snagu svatko od nas ima kada u sigurnom prostoru to osvijesti i osjeti.
Moja vizija u svijetu psihologije roditeljstva i odrastanja je biti most između roditeljske zbunjenosti i nespretnih odluka te osjećaja i dječjeg jezika istraživanja svijeta i vlastite uloge u njemu. Vidim moć u svakom svjesnom izboru i cjeloživotne mogućnosti učenja novih vještina.
Teme u radu s kojima se najviše susrećem jesu nepoželjna, a odraslima trigerirajuća/okidajuća ponašanja, teškoće samoregulacije, istraživanje granica roditeljstva, strahovi, izazovi odrastanja, poboljšanje i/ili razvijanje povezanosti između roditelja i djeteta, problemi pažnje i pojačane potrebe za aktivnosti/kretanjem, teškoće prilagodbe, sveprisutni problemi vezani uz ekrane.
U radu s djecom ne koristim samo razgovor već dominantno igru jer to je prirodni jezik djeteta. Kroz igru dijete uči o sebi, uči kako može regulirati emocije, kako se nositi s vršnjačkim pritiskom, prorađuje brigu, strahove i druge važne emocije. Povezivanje je uvijek prvi cilj u radu s djetetom, ali i s obitelji – jer sve što želimo izgraditi i postići s drugom osobom gradimo iz odnosa.
[email protected]